Naša priča
Staklopuhački obrt Koogle se nalazi u Zagrebu, na zapadnim obroncima Medvednice, u Gornjem Stenjevcu. Staklopuhačku radinost u obitelji Križanić započeo je moj djed, Ignac Križanić.
Netom nakon završetka II. Svjetskog rata, u Gornjem Stenjevcu, postojala je Opća poljoprivredna zadruga Stenjevec s pogonom na posjedu kurije Junković. Zadruga se, između ostalih djelatnosti, bavila i staklopuhačkom djelatnosti. Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, u Gornjem Stenjevcu je gotovo svaka kuća u kućnoj radinosti puhala staklene kugle i odnosila u Zadrugu na otkup. Deda Nacek je također u kućnoj radinosti izrađivao kuglice, a bio je i zaposlen u Zadruzi, kao jedan od samo desetorice staklopuhača. Tako je on, nakon odrađenog radnog dana u Zadruzi, kod kuće nastavljao s poslom puhanja staklenih kugli. Za Ignaca se govorilo da je najbolji majstor u puhanju velikih kugli, jer su mu sve mu bile jednake veličine i savršeno okrugle.
Čisto i nenametljivo
Ignac je radio u Zadruzi do njenog raspada, krajem 60-ih godina prošlog stoljeća te je dalje nastavio samostalnu kućnu radinost. Nakon raspada Zadruge, kućne radinosti u Gornjem Stenjevcu su se polako gasile, dok je staklopuhački obrt obitelji Križanić nastavio s radom do danas. Obrt preuzima moj tata, Josip Križanić, a Ignac, sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, prelazi na strojnu proizvodnju božićnog nakita od plastičnih masa.
Božićna nostalgija
Moj tata je je uz svog tatu učio puhati staklo već kao srednjoškolac, a osim svoga sina, Ignac je naučio staklolpuhačkoj vještini i svoju suprugu, moju baku, Maricu Križanić te je cijela obitelj marljivo izrađivala božićni nakit tijekom cijele godine. Moj tata je naučio mene ovoj vještini.
Još dan-danas mnogi Zagrepčani čuvaju staklene ukrase za bor izrađene u našoj radioni i pred Božić ih, s posebnom pažnjom i nostalgijom, izvlače iz kutija i nanovo stvaraju božićnu čaroliju.
Kako radimo?
Od prozirne staklene cijevi od koje se izrađuju kuglice do završnog proizvoda koji je upakiran u kartonsku kutiju, potrebno je svaku kuglicu „prebaciti“ točno 11 puta iz ruke u ruku, što govori o složenosti procesa za koje je potrebno vrijeme i strpljenje.
Iz staklenih cijevi koje se na plameniku tale, izrađuju se male ampule, iz kojih se kasnije pušu kuglice ili neki drugi oblici.
O meni
Ovo sam ja, Martina! Rođena sam Zagrepčanka i po struci povjesničarka umjetnosti i etnologinja i kulturna antropologinja.
Već tri generacije “pušemo” kuglice i održavamo obiteljsku tradiciju, koju je započeo moj djed, pedesetih godina prošlog stoljeća, a moj otac prenio svoj žar za staklopuhanjem na mene, isto kao što je to učinio i njegov otac.
Izrađujem kuglice i božićni nakit od malih nogu, a prije par godina sam se, uz tatinu pomoć, okušala i u proizvodnji. Za izučiti vještinu puhanja stakla potrebno puno vremena i upornosti. Nije lako, moram priznati, ali marljivim radom, rezultati su vidljivi. Potreba za stalnom prisutnosti mentora, učitelja, roditelja, jedan je od razloga što su staklopuhački obrti obiteljske tradicije.
Uživala sam i opčinjeno gledala djeda i oca kako s lakoćom iz žitke mase stvaraju krhak i lijep predmet.
Ne znam da li me više veseli izrada kuglica od stakla ili kasnija dorada i kombinacija materijala. Igra vatre i stakla stvaraju čaroliju, a rad u staklopuhačkoj radioni na mene ima katarzičan učinak. Za mene je staklo oduvijek bilo jedan od najčudesnijih materijala od kojeg je moguće dobiti predmet visoke estetske vrijednosti.
Kod mene, Božić traje 365 dana u godini i zbog toga mislim da imam najbolji posao na svijetu!
Dobrodošli u moj svijet!
